U fokusu rada Instituta za evropske poslove je praćenje pregovora Srbije sa EU i jačanje kapaciteta svih uključenih u procesu. Imajući u vidu složenost i dugotrajnost ovog procesa, Institut okuplja veliki broj stručnih saradnika sa kojima organizuje treninge, debate i druga usavršavanja zato što želimo da svojim radom doprnesemo boljem razumevanju evroatlantskih integracija. Institut radi na organizovanju treninga i pružanju multiperspektivnih informacija kako bismo omogućili aktivno učešće stručne javnosti i građana u procese donošenja odluka. Institut aktivno zagovara i zalaže se za temeljne reforme u okviru pegovaračkog procesa i u saradnji sa partnerima jačamo kapacitete Srbije da se suoči sa izazovima u globalnom svetu kroz zajedničko delovanje, koje za krajnji cilj ima aktivno članstvo Srbije u evroatlantskim okvirima za dobrobit svih građana.

Udženici istorije i pomirenje

Uvod

Predmet istraživanja

Predmet ovog istraživanja jeste utvrđivanje relacija između nastavnog sadržaja datog u udžbenicima za istoriju i procesa suočavanja sa prošlošću. Odnosno, da li sadržaj nastavnih sredstava (udžbenika) doprinosi prihvatanju činjenica koje su se desile u odnosima među narodima na teritoriji bivše Jugoslavije ili ne.

Problem istraživanja

Problem za koji se ovim istraživanjem nastoji pronaći rešenje jeste: Da li nastavni sadržaji dati u udžbenicima istorije doprinosepomirenju u post-konfliknim društvima na području bivše SFRJ?

Cilj istraživanja

Analizom određenih istorijskih događaja prikazati da je potrebna revizija udžbenika na regionalnom nivou, kako bi se doprinelo pomirenju u post-konfliknim društvima na području bivše SFRJ. Ova kratkom analizom želi se doprineti da se ozbiljnije pristupi ovom problemu od strane nadležnih tela, te da autori budućih udžbenika pristupe profesionalnijoj izradi istih.

Hipoteze istraživanja

Nastavni sadržaji dati u udžbenicima istorije koji se koriste u obrazovnim sistemima u Srbiji i BiH ne prikazuju događaje na isti ili sličan način.

Uzorak istraživanja

Analizirano je ukupno 17 udžbenika istorije (tri iz Srbije, četrnaest iz BiH – od toga devet na Bosanskom jeziku, četiri koja se koriste u školama u kojima se nastava izvodi na Hrvatskom jeziku i jedan udžbenik iz Republike Srpske) što za osnovnu, što za srednju školu.

Područje korišćenja

broj

jezik

broj

Bosna i Hercegovina 14 bosnski 9
Federacija Bosne i Hercegovine 13 hrvatski 4
Republika Srpska 1 srpski 4
Srbija 3

Iako na prvi pogled na osnovu neujednačenog broja udžbenika iz Srbije, udžbenika na Bošnjačkom i na Hrvatskom jeziku možemo zaključiti da uzorak nije valjano određen, to ipak nije tako. Specifičnost obrazovnog sistema Bosne i Hercegovine koji uzrokuje veliki broj različitih obrazovnih programa, pa time i udžbenika zahteva da se analizira veći broj udžbanika istorije. S druge strane, obrazovni sistem u Srbiji je u odnosu na BiH pojednostavljen i samim tim izbor udžbenika koji se koriste u nastavi je znatno manji. Tako da, uzimajući sve faktore koji utiču na ponudu i rasprostranjenost udžbenika, zaključujemo da je uzorak koji smo uzeli metodološki ispravan.

U ovom istraživanju analizirali smo delove udžbenika koji obrađuju  istorijska dešavanja tokom  kojih su se direktno ili indirektno sukobili narodi sa teritorije bivše SFRJ i koja predstavljaju predmet javne rasprave u zeljama nekada zajedničke države.

To su sledeća istorijska dešavanja:

  1. Prvi svetski rat (uzroci rata i povod za njegovo izbijanje)
  2. Boj na Kosovu
  3. Raspad Jugoslavije (oružani sukobi na području Bosne i Hecegovine i Hrvatske)
  4. Kriza na Kosovu i Metohiji. Bombardovanje Jugoslavije
Metode, tehnike i instrumenti istraživanja

Prilikom vršenja ovog istraživanja korišćene su sledeće metode: analiza sadržaja (deskriptivna i komparativnaanaliza sadržaja).

Boj na Kosovu

U udžbenicima koji se koriste na prostoru Bosne i Hercegovine, Bitka na Kosovo poljuse spominje u konekstu prodora osmanske vojske u jugoistočnu Evropu, te stoga joj je uprosjeku posvećeno svega pedesetak riječi.

Generalno se napominje da je osmanska vojska pobijedila snage srpskih i drugih balkanskihfeudalaca što je dovelo do pada Srbije u vazalni položaj prema sultanu. Najviše podataka dajese u udžbeniku za 6. razred osnovne škole izdavača Bosanska riječ gdje se spominje saradnjakneza Lazara i bosanskog kralja Tvrtka, kao i Vuka Brankovića, posebno u kontekstuda oblasti Vuka Brankovića postaju vojna baza za akcije prema Ugarskoj, Bosni i Zeti.U udžbeniku za I razred srednjih stručnih škola izdavača Zavod za udžbenike i nastavnasredstva iz Istočnog Sarajeva, u glavnini teksta o bitci na Kosovu se govori o „srpskimvelikašima“ koji su se „okupili (…) u namjeri da se odupru Turcima“[1], ispod opisnog teksta zailustraciju portreta Lazara Hrebeljanovića se spominju i Vuk Branković te Vlatko Vuković.

Zanimljiv prikaz događaja je u udžbeniku za 2. razred gimnazije izdavača Sarajevopublishing iz 2003. godine, gdje se povezuje pad Makedonije sa bitkom na Kosovu polju.Također je zanimljiva konstatacija da je o „mitskom boju puno toga napisano“, „ali ono štopredstavlja neoborivu istinu jeste činjenica da su Osmanlije, i pored smrti sultana Murata, uovom boju slavile pobjedu“[2].

U šest analiziranih udžbenika u kojima se spominje Bitka na Kosovo polju, najmanje (jednarečenica) je napisano u udžbeniku za drugi razred gimnazije mostarskog izdavača ŠkolskaNaklada („Porazi srpske vojske kraj Črnomena i na Kosovu pokazali su europskim vladarimada im s Istoka prijeti velika pogibelj od Osmanlija.“[3]).

Analizirana je korištena terminologija za osvajače, te se u četiri udžbenika namjenjena zanastavu na bosanskom jeziku koristi termin Osmanlije, u udžbeniku namjenjenom za nastavuna hrvatskom jeziku koriste terimini Turci, Turci Osmanlije i Osmanlije, dok s u udžbenikunamjenjenom za nastavu na području bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpskaizričito koristi termin Turci.

Ono što se uviđa prilikom analize udžbenika istorije koji se koriste na području Srbije jeste da se, doduše ne poriče da je turska vojska pobedila u ovoj bici, ali se to ne kazuje eksplicitno. Junaštvo i pružanje ogromnog otpora višestruko nadjačanoj turskoj vojsci je nešto što se stavlja u prvi plan.

Ono što takođe privlači pažnju jeste da se bici na Kosovu pridaje znatno veći značaj nego što je ona objektivno imala za prodor Turske na ovo područje. Maričkoj bici koje je prethodila bici na Kosovu poklonjena je znatno manja pažnja i značaj iako je po mišljenju mnogih autora upravo ona bila presudna za prodiranje turske vojske. Postoji rasprostranjeno mišljenje koje se sve više provlači u krugovima naučne javnosti i javnosti uopšte, koje  kazuje da je bitka na Kosovu mit koji je zasnovan na stradanju sopstvenog naroda i na njegovom porazu, što predstavlja opasnost da upravo taj mit služi u budućnosti kao inicijalna kapisla za buđenje odbrambenog nacionalizma.

Prvi svetski rat (uzroci ratai povod za njegovo izbijanje)ja bi ovo podvučeno izbrisao (jer govorimo samo o povodu

Ono što je posebno zanimljivo kada se analiziraju istorijski prikazi Prvog svetskog rata u udžbenicima koji se koriste u Srbiji jeste način gledanja na povod njegovog izbijanja. Naime, poznato je da se kao povod za započinjanje rata uzima Sarajevski atentat. U sva tri udžbenika objašnjavanje povoda jednako je zastupljeno (od 109 do 145 reči). Ono u čemu se razlikuje sadržaj ovih udžbenika, a tiče se povoda za izbijanje Prvog svetskog rata jeste nastojanje nekih autora da atentatora Gavrila Principa predstave kao austrougarskog državljanina koji nije imao nikakvu saradnju niti veze sa Srbijom.

„Kao povod za izbijanje Prvog svetskog rata poslužio je Sarajevski atentat 28.juna 1914. godine, u kome je mladi Srbin iz Bosne Gavrilo Princip ubio austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda. Ratoborni krugovi u Beču su za atentat optužili Srbiju (iako je Gavrilo Princip bio državljanin Austro-Ugarske)…“[4]

Već u ovom prvom, za nas interesantnom istorijskom događaju obrađenog u udžbenicima, jasno se primećuje, po Dubravci Stojanović, prvi nivo površinske konstrukcije istorije, kog možemo nazvati faktografskim. Na tom nivou autori udžbenika prilagođavaju istorijske činjenice dnevno-političkim potrebama. Najčešće su primenjivana tri metoda: neke činjenice se iz istorije izbacuju, na nekim drugima se insistira više nego što bi to odgovaralo istorijskoj realnosti, a neke se izobličuju do istorijske neistine.[5] Ovi metodi su primenjivani i u ostalim nastavnim jedinicama koje smo analizirali.

Prilikom analize udžbenika koji se koriste na području BiH, posebnu pažnju skreću sledeći delovi:

Generalni tok događaja 28. juna 1914. godine je u svakom analiziranom udžbeniku (uže ilišire) naznačen. U nekima se spominje i pokušaj Nedeljka Čavrilovića, dok u drugima ne.Zastupljenost u udžebenicima je raznolika (od oko stotinu do oko pet stotina riječi), gdje sejedino u dva udžbenika pojavljuje dodatni historijski tekst.

Način na koji je Gavrilo Princip okarakteriziran je posebno je zanimljiv. U udžbeniku za 4.razred gimnazije izdavača Sarajevo publishing iz 2004. godine, spominje se da je GavriloPrincip srpski nacionalista koji je smatrao „Franca Ferdinanda najvećom pogibelji za idejuujedinjenja Srba i uopće Južnih Slovena pod srpskim vođstvom“[6], dok u izdanju udžbenikaiz 2007. godine takva karakterizacija je izostavljena, no nadopunjena je odlomkom podnazivom Završna riječ Nedeljka Čabrinovića na suđenju atentatorima u kojem se govorio okruženju u kojem su atentatori došli na ideju ubijanja Franca Ferdinanda. Dok se uudžbeniku za 8. razred osnovne škole izdavača Bosanska riječ iz 2007. godine u posebnomisječku transkripta sa suđenja Gavrilu Principu, on karakteriše kao jugoslavenski nacionalistkoji želi ujedninjenje svih Jugoslovena. Također u udžbeniku iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska u opisnom tekstuilustraicije Gavrila Principa piše da je „izvršio atentat ponesen južnoslovenskom idejom“[7].U udžbeniku za sedmi razred osnovne škole mostarskog izdavača Alfa iz 2009. godine, sviatentatori su srpske nacionalnosti.

Također postoji diskrepancija prilikom kategorisanja organizacije Mlada Bosna, čiji suatentatori bili članovi: tajna organizacija, tajna teroristička organizacija, revolucionarnaorganizacija, revolucionarna teroristička organizacija, te „organizacija (koja se o.a.)terorističkim metodama borila protiv austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini“[8].

Povezanost Mlade Bosne sa Kraljevinom Srbijom se spominje u tri udžbenika. U udžbenikuza 8. razred osnovne škole izdavača Bosanska riječ, se navodi da su atentatori bili podržaniod „nekih tajnih organizacija iz Srbije“, dok u udžbeniku za 4. razred gimnazije izdavačaŠkolska knjiga piše da je motiv atetentata bio sukob interesa između Austrougarske, kojuje Franc Ferdinand htio preustrojiti, i Kraljevine Srbije, koja je imala za cilj proširenjena teritorij Bosne i Hercegovine, te da je iza organizacije stajala srpska revolucionarnatajna organizacija Ujedinjenje ili smrt poznatija pod imenom Crna ruka. Povezanost je naindirektan način prikazana u udžbeniku za 7. razred osnovne škole izdavača Školska naklada,gdje se ona ne spominje u glavnom tekstu o atentatu, nego pored slike Gavrila Principapiše „… još od 1912. godine živio je u Srbiji. Ondje se povezao sa tajnom organizacijomkoja je zatupala slične stavove kao i Mlada Bosna“[9] (rušenje Austrougarske vlasti u Bosni iHercegovini).

Gledajući pitanje direktne umješanosti vlasti u Kraljevini Srbiji, u jednom udžbenikuse navodi da je postojala sumnja učešća određenih vojnih krugova Kraljevine Srbije uorganizaciji atentata, u drugom piše da nikada nije razjašnjeno da li je srpska vlada bilaumješana, dok u trećem stoji da je Austrougarska posumnjala u upletenost, te je da jezahtjevala istragu u kojoj će i ona učestvovati.

Poznato je da je Austrougarska nakon ubistva Franca Ferdinanda poslala ultimatum u kojemje međuostalom stajalo da želi provesti istragu o atentatu na teritoriji Srbije i da KraljevinaSrbija isti nije prihvatila, čime je pokrenut domino efekat proglašavanja ratova. Zanimljivoje način na koji je način ultimatum prikazan, te šta se navodi kao pozadina istome. Dok seu većini udžbenika samo napominje da se radilo o neprihvatljivom ultimatumu za Srbiju,u pojedinim se povezuje upletenost Kraljevine Srbije u organizaciju sa ultimatumom, dokjedino u udžbenicima izdavača Sarajevo publishing se posebno obraća pažnja događajimaizmeđu atentata i zahtjeva u ultimativnoj formi, odnosno prikazuje se da je Austrougarska snamjerom uputila zahtjev koji unaprijed pretpostavlja odbijanje otvarajući „put za radikalnorješenje“[10]. Zanimljivo je da se u jedinom analiziranom udžbeniku iz RS ne spominjeultimatum Austrougarske, nego se samo navodi da je atentati bio povod za početak Isvjetskog rata.

Posmatrajući način na koji je Sarajevski atentat prikazan u osam analiziranih udžbenikamožemo zaključiti da je prikaz površinski. Zanimljivo je da ne postoji usaglašenost okarakteru organizacije Mlade Bosne, kao i da je samo u udžbenicima izdavača Sarajevopublishing prikazana namjera Austrougarske prilikom upućivanja zahtjeva. No u istovrijeme potrebno je napomenuti da je udžbeniku istog izdavača 2004. godine Gavrilo Principokarakteriziran srpskim nacionalistom, koji je želio ujedinjenje svih Južnih Slovena podsrpskim vođstvom, dok u izdanju iz 2007. godine takva karakterizacija izbačena. Također jeposebno zanimljivo da se u udžbenicima koji su namjenjeni školama na kojima se nastavaizvodi na hrvatskom jeziku povezuje rad Mlade Bosne sa organizacijama iz KraljevineSrbije.

Raspad Jugoslavije (oružani sukobi na području Bosne i Hecegovine i Hrvatske)

Ono što se istovetno u sva tri udžbenika sa područja Srbije jeste da se na raspad Jugoslavije gleda kao na proces koji ima dublje korene u životu SFRJ i da se on uspeo samo odložiti. Autori sva tri udžbenika se slažu da je tokom postojanja Jugoslavije nacionalno i versko pitanje bilo suzbijano i da je preovladavao strah od pojave nacionalizma.

U “Udžbeniku za osmi razred osnovne škole” autora Vajagića i Stošića kada se objašnjavaju uslovi koji su vodili ka raspadu Jugoslavije, navode se partije u republikama koje su zagovarale samostalnost svojih republika i imale nacionalističku ideologiju i predznak (Hrvatska demokratska zajednica u Hrvatskoj sa Franjom Tuđmanom na čelu i Stranka demokratske akcije u Bosni i Hercegovini koju je predvodio Alije Izetbegović).[11] Ono što je ovde zanimljivo jeste da se u udžbeniku uopšte ne spominje stranka u republici Srbiji (Socijalistička partija Srbije) koja na čelu sa svojim liderom Slobodanom Miloševićem nije zagovarala samostalnost Srbije, ali koja je svakako širenjem srpskog nacionalizma u regionu uticala na izbijanje oružanog sukoba.

Takođe, ono što skreće pažnju jeste deo nastavne jedinice koja obrađuje posledice rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovine.

“Posledice ovih ratova bile su katastrofalne za sve stanovnike, bez obzira na nacionalnu i versku pripadnost. U sukobima je stradao veliki broj civila, uništavana je imovina i vršeno nasilno iseljavanje stanovništva (etničko čišćenje). Učinjen je veliki broj zločina na svim zaraćenim stranama. Ukupan broj nastradalih u Bosni i Hercegovini procenjuje se na oko 100.000, a u Hrvatskoj oko 20.000. Čitava sela su spaljena i civili masakrirani. U sukobima u Podrinju postradalo je oko 3.500 vojnika i civila Srba, najviše u Bratuncu i okolini. Masakr u Srebrenici, je ratni zločin i zločin protiv čovečnosti koji je počinila vojska Republike Srpske uz pomoć paravojnih formacija, nad vojnicima i civilima Bošnjacima. Sporni su podaci o ukupnom broju žrtava. Prema jednima, ubijeno je oko 8.000 ljudi, a prema drugima ti brojevi se ocenjuju kao preterivanje. Glavnokomandujući Vojske Republike Srpske Ratko Mladić, koji je vodio operaciju zauzimanja Srebrenice, i drugi srpski oficiri su u međuvremenu optuženi za ratne zločine uključujući i genocid pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Međunarodni sud pravde u Hagu je 26. februara 2007. u presudi po tužbi BiH protiv SRJ, ovaj zločin okvalifikovao kao genocid, ali Srbiju nije povezao sa ovim događajem. Nekoliko oficira i vojnika Republike Srpske osuđeno je za ovaj zločin u Hagu…”[12]

U tekstu pre spominjanja zločina u Srebrenici navodi se kolike su žrtve srpskog naroda u neposrednoj blizini Srebrenice. Time, čini se, želeo se na neki način opravdati zločin i predstaviti ga kao manje neprihvatljiv. Ono što je takođe nedopustivo jeste da se u udžbeniku dopušta licitiranje sa brojem žrtava u Srebrenici i time se u određenoj meri umanjuje strahota zločina. Detalj koji svakako skreće pažnju jeste da su reči “Masakr u Srebrenici” boldirane. Iako se u nastavku teksta navodi da je Međunarodni sud pravde u Haguovaj zločin okvalifikovao kao genocid, postoji sumnja da se boldiranim tekstom želela ta kvalifikacija osporiti.

Prethodeći raspadu SFRJ, na scenu je nastupila ekonomska kriza, proces demokratizacije, te nacionalizam. Za primjer naročito izračenog nacionalizma se uzimaju odnos Srba i Albanaca na Kosovu. U udžbeniku za 4. Razred gimnazije izdavača Sarajevo publishing iz 2004. Godine smatra se da se „centar nacionalističkih nemira koji su srušili Jugoslaviju nalazio u n njenom vodećem centru, u Srbiji“[13], a isto se ne pojavljuje u izdanju udžbenika iz 2007. Godine. Podršku razvoju nacionalizma u Srbiji su dali i akademici SANU Memorandumom iz 1986. godine u kojem se „naglašava težak položaj Srbije i srpskog naroda, te se pobija ocjena o hegemoniji Srbije u prvoj Jugoslaviji. Ističe se privredno zaostajanje Srbije, (…) ugroženost Srba, uz tvrdnju da postoje organizirane anti-srpske snage“[14]. Ovdje je potrebno navesti jednu zanimljivost, a to je da se u udžbeniku za 4 razred gimnazije autora Matkovića nalazi i historijski izvor, odlomci iz Memoranduma SANU prevedeni na hrvatski jezik.

Pojava Slobodana Miloševića se veže za nacionalističe mitinge koje je organizovao pripremajući atmosferu za ukidanje atonomije Kosovu i Vojvodini. U pojedinim udžbenicima se navodi nezadovoljstvo Srbijanskog političkog vrha, smatrajući da je Srbija izgubila suverentitet nad svojom teritorijom Ustavom iz 1974. Godine.

Autori udžbenika navode da je na XIV Kongresu CKSKJ došlo do nesuglasica između republičkih predstavnika, dok Matković navodi da su „delegati Srbije i Crne Gore iskazali veliku agresivnost, grubo napadajući delegate iz Hrvatske i Slovenije“[15].

Nacionalističko ponašanje stranaka se povećava uvodom višepartijskog sistema, gdje se pojavljuje težnja za otcjepljenje pojedinih republika. U udžbeniku autora Valente za 8 razred se navodi da je „Platforma Izetbegović-Gligorov previđala korjenitu unutrašnju reorganizaciju, koja se bazirala na konfederativnim odnosima među republikama“[16], dok autor Matković smatra da su „republike Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hecegovina i Makedonija inzistirale na tome da se državna kriza riješi dogovorom na temelju poštovanja posebnosti svake republike. Slobodan Milošević je pak nastojao to onemogućiti, odnosno tražio je uključivanje republika u centralistički uređenu jugoslavensku zajednicu…“[17].

U udžbenicima koji se koriste u nastavi na bosanskom jeziku daljnji razvoj događaja se veže za proglašavanje nezavisnosti u Sloveniji i Hrvatskoj, referendumu u Bosni i Hercegovini, međunarodnom priznavanju u aprilu 1992. Godine, te prijem u ONU u maju 1992.godine.  Dodatna dešavanja su opisana u udžbeniku za 8 razred izdavača Bosanska knjiga gjde se navodi da je nakon usvajanja Memoranduma o nezavisnosti Skupštine Bosne i Hercegovine 15. Oktobra 1991. Godine, „tadašnji predsjednik SDS Radovan Karadžić, danas optuženi za ratne zločine od strane međunarodnog suda u Hagu, otvoreno prijeti, prije svega, muslimanskom političkom vrhu i narodu da će u slučaju osamostaljivanja Bosne i Hercegovine izbiti rat i da će muslimanski narod nestati sa ovih prostora“[18]. Također se navodi da su poslanici SDS napustili Skupštinu BiH nakon proglašenje nezavisnosti i formirali „posebnu skupštinu na kojoj su usvojili Ustav ‘srpskog naroda u Bosni i Hercegovini’ i proglasili ‘srpski narodni entitet’ kao federalnu jedinicu ostatka Jugoslavije“[19].

Zanimljivo je da je u udžbeniku za 4 razred gimnazije izdavača Bosanska knjiga dodat i odlomak iz knjige autora Noel Malcolm, Povijest Bosne, iz 1995. Godine, te da isti je duži nego cjelokupni opis događaja o raspadu SFRJ i proglašavanju nezavisnosti Bosne i Hercegovine u udžbeniku. U odlomku se međuostalom navodi da je „Milošević bio otvoreno povezan sa pansrpskim planovima Dobrice Ćosića i Srpske akademije, a Tuđman je izjavio da je većina bosanskih muslimana ‘neprijeporno hrvatskog podrijetla’ i da Bosna i Hercegovina tvori s Hrvatskom ‘nedjeljivu zemljopisnu i gospodarsku cjelinu’, da je „jasno da Milošević ide na prekrajanje granica“[20], o „propagandi iz Beograda o ‘ugroženosti’ Srba u Bosni i Hercegovini“[21], zatim da je „Karadžićeva SDS zabranila Srbima da sudjeluju u referendumu pa je postavila i zapreke na cestama kako glasačke kutije ne bi mogle biti dostavljene na područja pod njihovom vlašću“[22], te da su nakon rezultata referenduma „pripadnici srpskih paravojnih jedinica podigli barikade na ulicama i zauzeli snajperske položaje nedaleko od skupštinske zgrade u Sarajevu“[23].

U udžbeniku Markovića za IV razred gimnazije prožima se potpuna krivnja Srbije (odnosno Srba), posebno za rat, navodeći kako je „potpisano nekoliko primirja, ali ih je srpski agresor sve kršio“[24], te da je „agresor učinio nečuvene zločine: uz razaranje cijelih naselja, crkava, spomenika kulture, rušenje prometnica, granatiranje bolnica, srpska je vojska zajedno s četnicima masovno masakrirala i ubijala zarobljene branitelje i civile“[25]. Naglašavamo da se u ovom udžbeniku obrađuju poglavlja „Domovinski rat“ i „Rat u Bosni i Hercegovini“. Sukob HVO i Armije Republike Bosne i Hercegovine se spominje ali kao „sukob u kojem je svaka strana nastojala osigurati prevlast“[26] na prostoru srednje Bosne. Navodi se da su „u srpnju osvojili (Karadžić i krug oko njega) od UN-a zaštićene zone Žepu i Srebrenicu, gdje su pobili nekoliko tisuća Muslimana“[27], te da su nakon prijetnji NATO-a „Srbi uhvatili 370 vojnika UN-a i kao taoce ih vezali uz stabla ili stupove blizu svojih vojnih objekata“[28]. Poglavlje završava sa „rat koji je Slobodan Milošević započeo i vodio na prostorima bivše Jugoslavije ravršio je porazom velikosrpske koncepcije“[29].

Kao drugi ekstrem opisa događaja rapsada Jugoslavije se nalazi u Udžbeniku iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska gdje se događaji oko raspada SFRJ vežu za Ustav iz 1974. u kontekstu davanja statusa Autonomne pokrajine Kosovu i Vojvodini, što je predstavljeno kao da su „Vojvodina i Kosovo odvojeni od Srbije“[30]. Srbijansko rukovodstvo je 1987. Godine „ počelo da ispravlja nepravde nanesene Ustavom iz 1974. Godine“[31]. Amandmani na Ustav Srbije 1989. Godine povezani su sa „agresivnim djelovanjem albanskih terorista i protjerivanju Srba za Kosova i Metohije“[32] te je eventualne sukobe albanskog i srpskog stanovništva sprečila JNA. Raspad SFRJ je predočen kao logičan slijed pada komunizma, gdje je „slom jednopartijskog sistema u Jugoslaviji označio i slom ideje o zajedničkom životu“[33]. Proglašavanje nezavisnosti Slovenije, zatim Hrvatkse je „uplašilo Srbe u Hrvatskoj“[34], te je novi hrvatski Ustav „oduzeo Srbima status konstitutivnog naroda“[35]. Za oružane sukobe na području bivše Jugoslavije se napominje da je rat, koji je okarakterizovan kao nacionalni i vjerski, u Hrvatskoj počeo 1991. Godine, a u Bosni i Hercegovini naredne godine.

Kriza na Kosovu i Metohiji. Bombardovanje Jugoslavije

U dva od tri srpska udžbenika(1. Pavlović, Z., Bosnić Korica, J. :Mozaik prošlosti, BIGZ školstvo, 2. BeogradĐurić, Đ., Pavlović, M.: Istorija za osmi razred osnovne škole, Zavod za udžbenike, Beograd) spominju se i objašnjavaju sukobi na Kosovu i Metohiji krajem devedesetih godina prošlog veka. Autori spominju da su zapadne sile pružile otvorenu podršku Albancima, međutim ne spominje se iz kog razloga. Ni u jednom izvoru se ne spominju civilne žrtve albanske nacionalnosti tokom sukoba Oslobodilačke vojske Kosova sa bezbednosnim snagama.

“Svakodnevne oružane akcije albanskih terorističkih grupa, pod nazivom Oslobodilačka vojska Kosova, razbojništava i sukobi sa snagama reda, u kojima je stradalo sve više civila, izuzetno su zaoštrili stanje na Kosovu. Konačno su se i zapadne države, posebno SAD, umešale, dajući otvorenu podršku Albancima. Posle neuspelih pregovora u Rambujeu i Parizu i odbijanja srpske strane da potpiše ultimativne zahteve o povlačenju vojske i policije sa Kosovaa februara 1999. usledila je agresija NATO-a koja je trajala od 24. marta do 10. juna 1999. godine…”[36]

Ono što u jednom od udžbenika naročito skreće pažnju jeste posebno zaokružen deo lekcije koji sugeriše da se veća pažnja posveti zločinima izvršenim nad Srbima.

„Raspitaj se da li je neko iz tvoje porodice ili okoline devedesetih godina izbegao na teritoriju Srbije. Porazgovaraj o ratu sa nekim ko je u njemu učestvovao.“[37]

Ovaj predstavlja plastičan primer pokušaja nametanja ideja o naciji-žrtvi. Takave priče najčešće su subjektivne, ostrašnjene, sa mnogo emotivnog i negativnog naboja. One su najčešće praćene zastrašujućim opisima stradanja pripadnika srpskog naroda. Na taj način dobijene informacije, pored toga što nisu gotovo sigurno istorijski utemeljene, one i razvijaju strah, nepetost i anksioznost osoba koje te priče slušaju. “Budući da su na slično brutalan način predstavljeni odnosi i sa drugima susednim narodima, može se reći da udžbenici istorije razvijaju jedan paranoidan model istorijske svesti koji može dati solidnu osnovu za mržnju i prezir prema susednim narodima, čime mogućnosti za dalje nesporazume, sukobe i revanše ostaju trajno otvoreni. Konstruisanjem takvih dimenzija istorijske svesti obrazovanje dobija značajnu mobilizatorsku funkciju sa odloženim dejstvom, jer se kapital mržnje i model ponašanja nametnuti u najranijim godinama života prenose i na neko buduće vreme, čime se smanjuje mogućnost racionalnog suočavanja sa prošlošću i sadašnjošću.”[38] (Dubravka Stojanović Konstrukcija prošlosti – slučaj srpskih udžbenika istorije).

Zaključna razmatranja

– Boj na Kosovu: i dalje ostaje mit, jer nedostaje izučavanje činjenica

– Atentat: raznoliko prikazivanje istog događaja, postavljaju se pitanja “Ko je zapravo bio Gavrilo Prinicip?”, “Kakva je organizacija bila Mlada Bosna?”, posebno značajno jer se može primjetiti da se terorizam koristi kao uvod u stvaranje “srpske Jugoslavije”

Kada je reč o nastavnim sadržajima koji govore o raspadu Jugoslavije, odnosno o oružanim sukobima na području bivše SFRJ može se lako zaključiti da se ništa nije bitno promenilo u odnosu na 2009.godinu. Kao što se navodi u dokumentu “Tranziciona pravda u post-jugoslovenskim zemljama – Izveštaj za 2009. godinu” u Srbiji i u BiH u osnovnim i srednjim školama uči se o periodu u kom su vođeni nedavni oružani sukobi. Iako su svi udžbenici koje smo analizirali lišeni vulgarnog nacionalističkog diskursa, gotovo svi udžbenici su sadržavali veću ili manju dozu etničke pristrasnosti. “Ovo ih je činilo nepodesnim za obrazovanje dece koje bi bilo zasnovano na poštovanju činjenica te stručnoj, politički nepristranoj interpretaciji. U udžbenicima se na više načina ogledala pristrasnost u pristupu temama vezanim za raspad SFR Jugoslavije i oružane sukobe. Odgovornost za nasilni raspad Jugoslavije je isključivo ili neproporcionalno pripisivana „drugoj“ strani. Iako većina udžbenika ne osporava da su i pripadnici većinske etničke grupe bili odgovorni za činjenje ratnih zločina, ti zločini su opisani šturo, bez  navođenja konkretnih podataka, nasuprot detaljnom opisu zločina za koje je odgovorna suprotna strana. Udžbenici neretko pripisuju drugoj strani odgovornost za „etničko čišćenje“ i druge vrste zločina, a prećutkuju da je i sopstvena strana činila takve zločine”.[39] U Bosni i Hercegovini, udžbenici su na preporuku Savjeta Evrope revidirani sa ciljem izbacivanja lekcija koja se bave ovom problematikom. Revizija udžbenika se vidi na primjeru udžbenika za 4 razred gimnazije izdavača Sarajevo Publishing iz 2004. i 2007. gdje su sadržaji koji su mogli uticati na buđenje odbrambenog nacionalizma izmijenjeni ili u potpunosti izbačeni.

Jedinstveni, ne unitarni, obrazovni sistem, utemeljen na istim vrijednostima, koji je postojaona području Bosne i Hercegovine je 1992. godine postepeno mijenjan u tri odvojenaobrazovna sistema „u početku samo po imenu, a kasnije i po brojnim drugim obilježjima,(…) : srpski –uvezen iz Srbije, hrvatski- uvezen iz Hrvatske, i bosanski – ponešto izmijenjenraniji, predratni obrazovni sistem Republike BiH“ [40](Adila Pašalić-Kreso). Akademik AdilaPašalić-Kreso smatra da se podjela nije pojavila niti naglo proširila sa početkom rata u BiH,smatrajući da je ta podjela bila pripremana, kultivirana, te brižlivo čuvana i ubačena ondakada je to bilo potrebno – „kao dodatno sredstvo za ostvarivanje ratnih ciljeva i zadataka,koji su u suštini težili podjeli BiH i pripajanju njenih teritorija istočnom i zapadnomsusjedu“[41]. Potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma, nadležnost u sferi obrazovanjaje prepuštena nižim nivoima vlasti, odnosno entitetima, gdje je u entitetu FBiH ta nadležnostdodijeljena i kantonima. Tako danas u Bosni i Hercegovini nemamo ministarstvo obrazovanjana državnom nivou, negoimamo 13 ministarstava koje svako ima pravo donijeti odluke o planu i programu, teudžbenicima koji se koriste. Ovo je omogućilo da se i u poratnom periodu nastavi saafirmacijom „nacionalne grupe predmeta s ciljem jačanja nacionalne svijesti i identifikacije(…) obezvrjeđivanjem onih drugih“ stvarajući „umjesto nacionalne afirmacije (…), nacionalnunetrpeljivost i raskol“[42].

Ono što je svojstveno svim analiziranim udžbenicima jeste da se njima teže prikazati odnosi među susednim narodima tako da su oni predodređeni da budu konfliktni, da su se konstantno kroz istoriju odlikovali nepomirljivim razlikama, nesuglasicama i netrpeljivošću. Time se želi nametnuti kategoričnost i generalizacija u percipiranju i karakterisanju drugog naroda kako bi se opravdali oružani sukobi što aktivno sprečava pomirenje.

Jedan događaj koji se desio prije više od šest decenija imao je nevjerovatan uticaj na raspad Jugoslavije, koja je nastala na ideji koju je zastupao prema nekim autorima i Gavrilo Princip prije 100 godina. Razlika u prikazu ovih događaja pokazuje da je važno da se izučavaju činjenice o raspadu Jugoslavije i o oružanim sukobima na području bivše SFRJ, kako bi se spriječilo korištenje obrazovanja kako bi se budila mržnja prema drugome.

Popis literatura

Bekavac, Stjepan, Siniša Kljajić, i Miroslav Rozić. Povijest 7. Mostar: Alfa, 2009.

Dukić, Ivan, Krešimir Erdelja, Andrija Nikić, i Igor Stojaković. Povijest 7. Mostar: Školska naklada. Zagreb: Školska knjiga, 2003.

Đurić, Đorđe, PavlovićMomčilo, Istorija za osmi razred osnovne škole, Beograd: Zavod za udžbenike, 2011.

Fond za humanitarno pravo, „hlc-rdc.org.“ Last modified 2013. Accessed March 26, 2013. http://www.hlc-rdc.org/wp-content/uploads/2012/04/Tranziciona_pravda_u_post-jugoslovenskim_zemljama-izvestaj_za_2009-_1_.pdf.

Hadžiabdić, Hadžija, Edis Dervišagić, Alen Mulić, i Vahidin Mehić. Historija Istorija Povijest udžbenik za šesti razred osnovne škole. Tuzla: Bosanska riječ, 2007.

Hadžiabdić, Hadžija, Edis Dervišagić, Alen Mulić, i Vahidin Mehić. Historija Istorija Povijest udžbenik za drugi razred gimnazije. Tuzla: Bosanska knjiga, 2007.

Hadžiabdić, Hadžija, Edis Dervišagić, Alen Mulić, i Vahidin Mehić. Historija Istorija Povijest udžbenik za četvrti razred gimnazije. Tuzla: Bosanska riječ, 2007.

Hadžiabdić, Hadžija, Edis Dervišagić, Alen Mulić, i Vahidin Mehić. Historija Istorija Povijest udžbenik za osmi razred osnovne škole. Tuzla: Bosanska riječ, 2008.

Hašimbegović, Elma, Adnan Busuladžić, Mirsad Sijarić, i Edin Veladžić. Historija Istorija Povijest za 2. razred gimnazije. Sarajevo: Sarajevo Publishing, 2003.

Isaković, Arifa. Historija – Povijest za 6. razred osnovne škole sa radnim listovima. Sarajevo: Bosanska riječ, 2007.

Matković, Hrvoje, Franko Mirošević, Božo Goluža, i Ivica Šarac. Povijest 4. Mostar: Školska naklada. Zagreb: Školska knjiga, 2003.

Mirošević, Franko, Franjo Šanjek, Anđelko Mijatović, i Andrija Nikić. Povijest 2. Mostar: Školska naklada. Zagreb: Školska knjiga, 2001.

Pavlović, Zoran, Bosnić Korica Jovo, Mozaik prošlosti, Beograd: BIGZ školstvo, 2011.

Pašalić-Kreso, Adila. Višegodišnja mutacija i rezistentnost ratnog virusa podjele u bosanskohercegovačkom obrazovanju. Bosna i Hercegovina na putu ka modernoj državi? Perspektive i prepreke. Edited by Azra Džajić, Christophe Solioz i Tobias K. Vogel. Sarajevo: Fondacija Heinrich Boell, Regionalni ured Sarajevo, 2004.

Stojanović, Dubravka „cpi.hr.“ Last modified 2013.. Accessed March 26, 2013. http://cpi.hr/download/links/hr/7008.pdf.

Šehić, Zijad, i Indira Kučuk-Sorguč. Historija Istorija Povijest za 4. razred gimnazije. Sarajevo: Sarajevo Publishing, 2004.

Šehić, Zijad, Aida Kovačević, i Alma Leka. Historija, istorija, povijest udžbenik sa čitankom za četvrti razred gimnazije. Sarajevo: Sarajevo Publishing, 2007.

Šobot, Mira, Branka Štrbac, i Esad Zahović. Istorija za I razred srednjih stručnih škola. Istočno Sarajevo: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2010.

Vajagić, Predrag, Stošić Nenad, Udžbenik za osmi razred osnovne škole, Beograd: Izdavačka kuća „Klett“, 2011.

Valenta, Leonard. Historija-Povijest za 8. razred osnovne škole. Sarajevo: Bosanska riječ, 2007.


[1]Mira Šobot et al., Istorija za I razred srednjih stručnih škola, (Istočno Sarajevo: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2010), 87.

[2]Elma Hašimbegović et. al., Historija Istorija Povijest za 2. razred gimnazije, (Sarajevo: Sarajevo Publishing, 2003), 169.

[3]Franko Mirošević et al., Povijest 2, (Mostar: Školska naklada. Zagreb: Školska knjiga, 2001), 126.

[4] Đorđe Đurić, Momčilo Pavlović, Istorija za osmi razred osnovne škole, (Beograd: Zavod za udžbenike, 2011), 54.

[5]Stojanović, Dubravka. „cpi.hr.“ Last modified 2013.. Accessed March 26, 2013. http://cpi.hr/download/links/hr/7008.pdf.

[6]Zijad Šehić et al., Historija Istorija Povijest za 4. razred gimnazije, (Sarajevo: Sarajevo Publishing, 2004), 55.

[7]Mira Šobot et al., Istorija za I razred srednjih stručnih škola, (Istočno Sarajevo: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2010), 156.

[8]Stjepan Bekavac et al., Povijest 7, (Mostar: Alfa, 2009), 154.

[9]Ivan Dukić et al., Povijest 7, (Mostar: Školska naklada. Zagreb: Školska knjiga, 2003), 131.

[10]Zijad Šehić et al., Historija, istorija, povijest udžbenik sa čitankom za četvrti razred gimnazije, (Sarajevo: Sarajevo Publishing, 2007), 64.

[11] Predrag Vajagić, Nenad Stošić,Udžbenik za osmi razred osnovne škole, (Beograd: Izdavačka kuća „Klett“, 2011), 194., 195.

[12] Đorđe Đurić, Momčilo Pavlović, Istorija za osmi razred osnovne škole, (Beograd: Zavod za udžbenike, 2011), 185., 186.

[13]Zijad Šehić et al., Historija Istorija Povijest za 4. razred gimnazije, (Sarajevo: Sarajevo Publishing, 2004), 162.

[14]Hrvoje Matković, Franko Mirošević, Božo Goluža, and Ivica Šarac, Povijest 4, (Mostar: Školska naklada, 2003), 264.

[15] Hrvoje Matković, Franko Mirošević, Božo Goluža, and Ivica Šarac, Povijest 4, (Mostar: Školska naklada, 2003), 267.

[16] Leonard Valenta, Historija-Povijest za 8. razred osnovne škole, (Sarajevo: Bosanska riječ, 2007), 187.

[17] Hrvoje Matković, Franko Mirošević, Božo Goluža, and Ivica Šarac, Povijest 4, (Mostar: Školska naklada, 2003), 268

[18]Hadžija Hadžiabdić, Edis Dervišagić, Alen Mulić, and Vahidin Mehić, Historija Istorija Povijest udžbenik za osmi razred osnovne škole, (Tuzla: Bosanska riječ, 2008), 141.

[19]Hadžija Hadžiabdić, Edis Dervišagić, Alen Mulić, and Vahidin Mehić, Historija Istorija Povijest udžbenik za osmi razred osnovne škole, (Tuzla: Bosanska riječ, 2008), 141.

[20]Hadžija Hadžiabdić, Edis Dervišagić, Alen Mulić, and Vahidin Mehić, Historija Istorija Povijest udžbenik za četvrti razred gimnazije, (Tuzla: Bosanska riječ, 2007), 174.

[21]Hadžija Hadžiabdić, Edis Dervišagić, Alen Mulić, and Vahidin Mehić, Historija Istorija Povijest udžbenik za četvrti razred gimnazije, (Tuzla: Bosanska riječ, 2007), 174.

[22]Hadžija Hadžiabdić, Edis Dervišagić, Alen Mulić, and Vahidin Mehić, Historija Istorija Povijest udžbenik za četvrti razred gimnazije, (Tuzla: Bosanska riječ, 2007), 174.

[23]Hadžija Hadžiabdić, Edis Dervišagić, Alen Mulić, and Vahidin Mehić, Historija Istorija Povijest udžbenik za četvrti razred gimnazije, (Tuzla: Bosanska riječ, 2007), 174.

[24] Hrvoje Matković, Franko Mirošević, Božo Goluža, and Ivica Šarac, Povijest 4, (Mostar: Školska naklada, 2003), 275.

[25]Hrvoje Matković, Franko Mirošević, Božo Goluža, and Ivica Šarac, Povijest 4, (Mostar: Školska naklada, 2003), 275.

[26]Hrvoje Matković, Franko Mirošević, Božo Goluža, and Ivica Šarac, Povijest 4, (Mostar: Školska naklada, 2003), 281.

[27]Hrvoje Matković, Franko Mirošević, Božo Goluža, and Ivica Šarac, Povijest 4, (Mostar: Školska naklada, 2003), 282.

[28]Hrvoje Matković, Franko Mirošević, Božo Goluža, and Ivica Šarac, Povijest 4, (Mostar: Školska naklada, 2003), 282.

[29]Hrvoje Matković, Franko Mirošević, Božo Goluža, and Ivica Šarac, Povijest 4, (Mostar: Školska naklada, 2003), 283.

[30]Mira Šobot et al., Istorija za I razred srednjih stručnih škola, (Istočno Sarajevo: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2010), 217.

[31]Mira Šobot et al., Istorija za I razred srednjih stručnih škola, (Istočno Sarajevo: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2010), 217.

[32]Mira Šobot et al., Istorija za I razred srednjih stručnih škola, (Istočno Sarajevo: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2010), 217

[33]Mira Šobot et al., Istorija za I razred srednjih stručnih škola, (Istočno Sarajevo: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2010), 218.

[34]Mira Šobot et al., Istorija za I razred srednjih stručnih škola, (Istočno Sarajevo: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2010), 218.

[35]Mira Šobot et al., Istorija za I razred srednjih stručnih škola, (Istočno Sarajevo: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2010), 218.

[36] Đorđe Đurić, Momčilo Pavlović, Istorija za osmi razred osnovne škole, (Beograd: Zavod za udžbenike, 2011), 186.

[37] Zoran Pavlović, Jovo Bosnić Korica, Mozaik prošlosti, (Beograd: BIGZ školstvo, 2011), 146.

[38]Stojanović, Dubravka. „cpi.hr.“ Last modified 2013.. Accessed March 26, 2013. http://cpi.hr/download/links/hr/7008.pdf.

[39]Fond za humanitarno pravo, . „hlc-rdc.org.“ Last modified 2013. Accessed March 26, 2013. http://www.hlc-rdc.org/wp-content/uploads/2012/04/Tranziciona_pravda_u_post-jugoslovenskim_zemljama-izvestaj_za_2009-_1_.pdf.

[40]Adila Pašalić-Kreso, „Višegodišnja mutacija i rezistentnost ratnog virusa podjele u bosanskohercegovačkom obrazovanju,“ Bosna i Hercegovina na putu ka modernoj državi? Perspektive i prepreke, ed. Azra Džajić, Christophe Solioz i Tobias K. Vogel (Sarajevo: Fondacija Heinrich Boell, Regionalni ured Sarajevo, 2004), 184-185.

[41] Adila Pašalić-Kreso, „Višegodišnja mutacija i rezistentnost ratnog virusa podjele u bosanskohercegovačkom obrazovanju,“ Bosna i Hercegovina na putu ka modernoj državi? Perspektive i prepreke, ed. Azra Džajić, Christophe Solioz i Tobias K. Vogel (Sarajevo: Fondacija Heinrich Boell, Regionalni ured Sarajevo, 2004), 184.

[42]   Adila Pašalić-Kreso, „Višegodišnja mutacija i rezistentnost ratnog virusa podjele u bosanskohercegovačkom obrazovanju,“ Bosna i Hercegovina na putu ka modernoj državi? Perspektive i prepreke, ed. Azra Džajić, Christophe Solioz i Tobias K. Vogel (Sarajevo: Fondacija Heinrich Boell, Regionalni ured Sarajevo, 2004), 187.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Show Buttons
Hide Buttons