Mladost – raskrsnica zivota, istorije. Nervni slom civilizacije i pad kolonizacije. Stvar Principa.
Dogode se tako, trenuci u istoriji, nakon kojih se svet oporavlja decenijama. Moglo bi se reći da se za njih decenijama i pripremao.
Tokom XIX i XX veka, revolucije mladih su postale dovoljno značajne da privuku pažnju sociologa i istoričara. Jaz između generacija postaje sve jasniji. Tajna društva koja su kovala zavere, ponekad se otvoreno suprotstavljajući restauraciji starog režima, bila su izrazito mlada – licima i duhom.[1] Grupe kao što su Nacionalsocijalistički nemački studentski savez [2] i Mlada Italija Đuzepe Macinija[3], učinile su mlade borce i političke konspiratore punopravnim učesnicima evropske plitike. Revolucije 1848. izvele su, između ostalih, i buntovničku omladinu na ulice evropskih prestonica. Ovaj trend je rastao neometano i kroz drugu polovinu 19. veka. Garibaldijeve Crvene košulje, ruski bombaški teroristi i slične grupe mladih pobunjenika, pokazale su da revolucije mladih nisu privremeno čudo.[4] U životu, kao i u književnosti, sukob generacija postaje jedna od glavnih tema moderne istorije. Prva polovina XX veka videla je dalji razvoj sve žučnije pobune evropske omladine. Odbacivanje uspostavljanog reda – socijalno, moralno, umetnički i politički, naročito je bilo primetno nakon Prvog svetskog rata. Pojavljuju se omladinske grupe političkih partija, dirigovane od strane vrha koji uspeva da kanališe pobunjenički utopizam u sredstvo totalitarne revolucije (Hitlerova omladina, Musolinijevi vukovi).[5]
Decenije nakon Drugog svetskog rata svedoci su enormnog broja mladih političkih disidenata. Omladinske revolucije su uzele mnoge forme poslednjih godina, od mađarskog i češkog revolta protiv ruske hegemonije do pobuna nemačkog Scijaldemokratskog saveza ili Pariske komune. Talasi revolucije su udarali daleko od obala Evrope još od 1900. Omladinske revolucije širom sveta uključivale su veoma različite grupacije, kao što su američki antiratni i pokret za ljudska prava, Zengakuren u Japanu, kao i uspon Crvene garde u Kini.[6]
Različite su forme u koje se omladina transformisala: tajna društva, borce na barikadama, totalitarne političke grupe, ali i militarističke organizacije. Postojali su i reformisti, kao i revolucionarni ogranci desno ili levo orijentisani. Neki su bili izrazito nenasilni, dok su drugi bili su ubeđeni da samo nasiljem mogu promeniti svet. Međutim, svi ovi pobunjenici imaju jednu zajedničku karakteristiku: mladost – sposobnost potpune ideološke odanosti koja je, izgleda, jedinstvena ovom napetom, strastvenom periodu života. Velika je i rastuća tendencija mladih generacija ka revoltu protiv uspostavljenog sistema – kakav god da on bio.
Filip Arijes u svojoj knjizi Vekovi detinjstva ide tako daleko da naše doba naziva „vekom adolescencije“. U XX veku, kaže: „Mladi su postali književna tema i predmet brige za moraliste i političare. Ljudi su počeli ozbiljno da se pitaju šta su mladi mislil. Mladi su odavali utisak da poseduju tajne vrednosti sposobne da ožive ostarelo i sklerozirano društvo.“[7]
Da li je svemogući potencijal mladih generacija realnost ili samo iluzija? Mnoge mladosti su svoje šanse imale, ali ih i prokockale u prošlosti, ostavljajući probleme nerešene i prenoseći svojoj deci užasno nasleđe mržnje, konflikta i krvoprolića.
Osvrćući se na šezdesete godine prošlog veka, pod utiskom sopstvenog iskustva, Luis Feuer nam u Konfliktu generacija[8] pruža izuzetno negativan pogled na ulogu mladih revolucionara. I pored svog idealizma, piše Fruer, mladi disidenti nisu samo pretrpeli neuspeh u pokušaju da stvore bolji, već cu često ostavljali svet gorim nego što je bio pre nego što su izašli na ulice.
Bez obzira na sve, izvanredna priroda šezdesetih godina prošlog veka i annus mirabilis 1968. ne mogu se osporiti. Bilo da opisujemo šezdesete kao revoluciju u svetskom poretku, globalni revolucionarni pokret ili smeša pokreta sa lokalnim varijacijama, ali zajedničkim karakteristikama, transnacionalna dimenzija je bila jedna od krucijalnih pokretačkih sila koja je zahvatila srca i snove cele generacije. Moglo bi se reći da je to najinternacionalnija godina u istoriji. Još uvek nije potpuno jasno kako su aktivisti iz tako različitih geografskih, ekonomskih, političkih i kulturnih okvira ostvarivali kontakte i razmenjivali ideje. Uspeli su da stvore kolektivni identitet koji je vodio solidarnosti i kooperaciji, kao i mnogo globalnijoj svesti.
Posmatrajući dešavanja u svetu danas, ne možemo da se ne zapitamo da li su mladi ipak omašili u pokušaju da poprave svet. Možda su odrasli i u međuvremenu zaboravili sve? „The child is grown, the dream is gone. I have become comfortably numb.“[9]
Marionete ili mladi ljudi koji znaju šta hoće? Kompromituju li neke ruke našu mladost i ideale, ogrćući ih u svoje ideologije? Koliko se stvarno slobodnim i snažnim osećamo u nastojanjima da menjamo svet? Neki mladi su itekako znali šta žele. Ne zavaravajmo se i ne otimajmo im snove. Mi smo, čini mi se, odlučniji u tome šta ne želimo. Nego, i to je početak. Iz današnje perspektive, možda i najvažniji.
To, svakako, ne znači da je najlakši. Potrebno je biti pronicljiviji i pametniji nego ikada. Osvešćeniji, ne ostrašćeniji. Odlučniji da stanemo na kraj najrazličitijim političkim zloupotrebama istorije i nacionalističkim manipulacijama koje potenciraju dogmatičnu zaslepljenost, lojalnost i netrpeljivost. Onaj kome je nacionalna pripadnost najvažnija odrednica, najbolja karakteristika i najveće dostignuće, u ogledalu vidi – gomilu. Hipnotisanu gomilu ljudi i dela. Još jedan odraz koji čovečanstvu nema šta da ponudi, i koji će drugi oblikovati prema svojim potrebama. A njemu će još i biti drago, biće srećan što je makar deo nečega. Parazit istorije.
Svaki trenutak je istorijski trenutak za kreiranje sveta kakav do sada nismo videli. Ravnodušnost je suprotnost ljudskosti, a dužnost svih nas kao ljudskih bića jeste da preuzmemo odgovornost za budućnost u kojoj ćemo živeti. Zajedno. Zbog toga je zajedno moramo i stvarati. Pamtiti i učiti, slušati i uvažavati, istraživati i preispitivati. Iznad svega, poštovati.
Pitanje je da li, i koliko možemo uticati na postupke drugih ljudi, ali, za sopstvene, snosimo stopostotnu odgovornost. Greške učinjene iz neznanja ili neobaveštenosti su opet greške. Nepromišljanje i prebacivanje odgovornosti na težak život i nemanje izbora, promišljen je hod lakšim putem. Izbori uvek postoje, pitanje je da li ćemo se boriti za njih.[10]
„Boj se još uvijek bije. Svuda oko nas su malinaši, antimalinaši, jagodičari, moderni sljedbenici templara, rozenkrojcera, pankera, nacista, komunista, rojalista, demokrata, ljevičara, desničara, socijalista, fašista, hegemonista, altruista, poklonici modernog baleta ili ikebane, agenti tajnih službi, humanitarni radnici, vatrogasci, fakiri, fakini i mnogi, mnogi drugi. Svi oni, a i mi sa njima, samo smo pijuni u drevnoj igri spravljanja džema od malina, koja datira još iz praskozorja ljudskog postanka.
Stoga, budite na oprezu. Ne vjerujte nikome, pa makar vas on htio počastiti baš ničim drugim do džemom od malina.“[11]
Jelena Brašanac
[1] Ortega y Gasset, J. 1930. The revolt of the masses
[2] Treitschke, v.H., 1879. Our prospects. Preufiische Jahr- bucher 44: 571-572.
[3] Cavendish, R. 2005. Birth of Giuseppe Mazzini. History Today v.55
[4] Esler, A. 1974. The youth revolution: conflict of genrations in modern history
[5] Esler, A. 1974. The youth revolution: conflict of genrations in modern history
[6] Moller, H. 1968. Youth as a Force in the Modern World. Comparative studies in the Society and History 10:238-260.
[7] Aries, P. 1960. Centuries of Childhood
[8] Feuer, L. 1969. Conflict of generations
[9] Pink Floyd. 1979. Comfortably numb, album The Wall
[10] Fotografija: Rimtutituki. Aprila 1992. članovi bendova EKV, Električni orgazam i Partibrejkers osnovali su supergrupu Rimtutituki, kružili ulicama Beograda u otvorenom kamionu i pevali protiv rata „Mir, brate, mir“ suprotstavljajući se tadašnjoj vlasti i nasilnoj mobilizaciji, pozivajući na prekid ratnih sukoba na prosturu SFRJ
[11] Zaimović, K. 2013. Tajna džema od malina