Dijana Tomanić

Ljudska prava kao privilegija

Priča o ljudskim pravima danas predstavlja najaktuelniju temu, obzirom na dešavanja u našoj zemlji i regionu. Danas više nego ikad stavlja se akcenat na ravnopravnost, vjersku, etničku, polnu. Sigurno je da su nam svima, kao ljudskim bićima, zagarantovana jednaka prava. Pravo na slobodu misli, govora, okupljanja, pravo na zdrav i bezbjedan život, pravo da svi budemo jednaki i ravnopravni. Međutim, pitanje je da li svi imamo jednake mogućnosti da ta prava podjendako uživamo i ostvarimo?

Ova tema tiče se svih nas, ali prvenstveno mladih pravnika. Tako je i nastao program,,Branitelji i braniteljke manjinskih prava u Srbiji“. Po prvi put održan u Somboru, od 30. juna do 5. jula, imao je za cilj da okupi studente pravnih fakulteta u Srbiji , diplomirane pravnike i mlade advokate, u organizaciji Omladinskog odbora za obrazovanje iz Beograda i ,,Civil rightdeffenders“. Polaznici su imali prilike da slušaju sjajne predavače, predstavnike Romske i LGBT populacije, YUCOM-a, OEBS-a. Predavanja su bila interaktivnog karaktera, te je sve zajedno predstavljalo jedno fantastično iskustvo, u kojem su se pitanja nizala jedno za drugim, i gdje su učesnici mogli da se bliže upoznaju sa svim što ih je vezano za tu temu interesovalo. Govorilo se o položaju Roma, LGBT pripadnika, žena, osoba sa invaliditetom u našem društvu, njihovim poteškoćama i preprekama u ostvarenju prava. Govorilo se o diskriminacij, koja i te kako postoji, i o načinima da se ista prevaziđe. Svakako najinteresantniji dio programa bio je forum teatar, poznatiji i kao forum potlačenih, u kojem smo svako veče glumili nove heroje, i u kojem smo zaista mogli da se stavimo u položaj žrtve i da se približimo njihovim osjećanjima. Ne bih izostavila posjete Osnovnom sudu u Somboru, Gradskoj kući, Zaštitnici građana koje su bile sastavni dio programa.

Kao jedna od učesnica programa želim da vam prenesem i približim jedno zaista pozitivno iskustvo. Naučila sam mnoge stvari, prije svega da smo sami mi pokretači promjena, borci za jednakost i pravdu. Kao jedna od braniteljki manjinskih prava shvatila sam da sutra svi mi mladi pravnici koji budemo na mjestu sudija, advokata, tužitelja možemo da uradimo mnogo i da se prema svima ponašamo sa poštovanjem i ravnopravno. U septembru je održan i drugi seminar ,,Branitelja i braniteljki manjinskih prava u Srbiji“ u Novom Sadu, takođe u organizaciji Omladinskog odbora iz Beograda. Vjerujem da će ih biti još, i ovim putem bih vas pozvala da ukoliko vidite otvoreni poziv aplicirate i pridružite nam se u širenju jedne zaista pozitivne ideje.

Autor: Dijana Tomanić

Plan praktične politike:

Problem „pravno nevidljivih lica“ (Romi)

U Evropi živi između 10 i 12 miliona Roma. U izvještaju Evropske komisije o primeni okvira za nacionalne strategije za integraciju Roma u EU, u dijelu izvještaja koji se odnosi na zemlje u procesu pristupanja navodi se da su Romi vrlo često žrtve rasizma i diskriminacije, da su isključeni iz društva, da žive u siromaštvu i nemaju potpun pristup zdravstvu, obrazovanju, stanovanju i zapošljavanju. Zemlje u procesu pristupanja, a među njima i Srbija moraju da pojačaju napore kako bi integrisali Rome, uključujući izbjeglice, interno raseljene osobe, među kojima su najviše zastupljeni Romi.

Položaj romske zajednice poslednjih godina je bolji u odnosu na ranije godine, ali su Romi i dalje najdiskriminisanija društvena grupa u Srbiji. Prema popisu iz 2013. u Srbiji živi oko 140.000 Roma. Pokazatelj diskriminacije prema ovoj grupi je činjenica da je jedna trećina svih parnica koje je pokrenuo Poverenik za zaštitu ravnopravnost čine slučajevi diskriminacije Roma. Ipak, smatra se da je broj pritužbi jako mali u odnosu na stvarnu diskriminaciju kojoj su svakodnveno izloženi pripadnici ove grupe

. Jedan od ključnih uzroka svih ovih problema je to što u Republici Srbiji živi nepoznat broj ljudi bez pravnog identiteta. To su osobe koje nikada nisu bile upisane u matičnu knjigu rođenih, ili su matične knjige uništene ili nestale, a oni ne raspolažu dokumentima ili drugim dokazima o tome da su u njih bili upisani.

Činjenica rođenja i određivanja imena, kao osnova ličnog identite, trebala bi da bude nesporno priznata svakom novorođenčetu na teritoriji Republike Srbije. Ovi „pravno nevidljivi ljudi“ nemaju lične karte, zdravstvene knjižice, radne knjižice, vozačke dozvole, pasoše, niti druga identifikaciona dokumenta. Oni nisu priznati u Srbiji kao subjekti prava, kao pojedinci kojima je priznato svojstvo ljudskih bića za koje se vezuje, uživanje drugih prava i sloboda. Iako se radi o pravu na priznavanje pravnog subjektiviteta, koja je zajamčena Ustavom Srbije, kao i najvažnijim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima, Srbija još nije adekvatno odgovorila ostvarivanju i zaštiti ovog prava.

Posmatrajući ove činjenice, da se procjenjuje da od par desetina hiljada, do par stotina hiljada ljudi je u ovom statusu, od kojih su najbrojniji Romi, može se zaključiti da izvor svih navedenih problema Roma počinje od same činjenice da su u jednoj zemlji oni „pravno nevidljivi“, pa tako i njihovi problemi.

Da bi se afirmisao princip tolerancije, solidarnsoti i zabrane diskriminacije potrebno je krenuti u građansku akciju, jer ovaj princip je osnov rešavanja svih drugih problema ove manjinske grupe koja se sa kršenjem ljudskih prava suočava svaki dan. Takođe, da bi se poboljšala koordinacija, efikasnost i vidljivost podrške inkluzije Roma, konkretne akcije trebaju biti finansirane kako od strane država tako i posebnih fondova država i zajednica država, ali kao najvažniji segment promjene, potrebno je obezbjediti rigorozni nadzor koji će uključivati vlast, kao i sve zainteresovane strane, uključujući i civilno društvo.

Opis problema

Postoji više neposrednih i posrednih razloga zašto je otežan postupak priznavanja pravnog identiteta svim građanima Republike Srbije, a među kojima su najugroženiji Romi. Jedan od najveći problem zbog kojih „pravno nevidljivim licima“ ne može biti priznat građanski status je loša uprava i i normativne prepreke.

Nadležni organi u prvostepenom i drugostepenom upravnom postupku zahtjeve i žalbe građana koji su više godina bili nerješivi, rešavaju tek kada ombudsman pokrene postupak, kao i to što takvi postupci traju dugi niz godina. Potom, veliki problem je nedostatak u propisima, kao što je npr. slučaj sa Zakonom o matičnim knjigama, gdje ako su majka ili oba roditelja „pravno nevidljivi“, nije moguće upisati dijete u knjigu rođenih bez obzira da li je rođeno u zdravstvenoj ustanovi ili na nekom drugom mjestu.

Ovo su samo neki od problema u pravnom sistemu naše države, koji onemogućavaju priznanje i ostvarenje jednog ključnog ljudskog prava kao što je ovo. Takođe, na ove institucionalne probleme, kada se doda način i uslovi života Roma, kao i nedovoljnu obavještenost i mogućnost pristupu informacija, dobijamo statistiku i realnost kakvu danas naša država ima u ovom pitnaju.

Predlozi za prevazilaženje ovog problema
Pravni i institucionalni okvir: Kao što je već rečeno u Srbiji postoje zakoni, propisi i postupci kojima je moguće ostvarivanje ovog ključnog ljudskog prava. Problem predstavlja neefikasna primjena ovih pravila i neodgovarajući postupak rešavanja zahtjeva građana po ovom pitanju.

Načini da se to prevaziđe je da postavi što strožiji nadzor nad donošenje i primjenom zakonskih pravila, ali ne samo od strane same države, nego od strane svih, uključujući civilno društvo, ali i same ugrožene grupe i njihove pripadnike. Sam postupak ostvarivanja i razvoja ovih prava mora da bude zasnovan na strogim zakonima i institucijama, pri čemu napisano mora da odgovara realnosti.

Mediji i civilno društvo: U cilju prevazilaženja između navedenog napisanog, zakonskog i institucialnog okvira, i praktičnog, najveću ulogu mogu i trebaju da odigraju mediji i organizacija civilnog društva.

Nije dovoljno da se samo organizuju edukacijski seminari, iako dosta može da pomogne, nego je potrebno integrisati same pripadnike manjinskih grupa i obučavati ih da upoznaju druge pripadnike grupe, o njihovim pravima, načinu ostvarivanja tih prava, ali najviše o značaju samih tih prava i njihovom položaju u društvu ako ih budu imali.
Takodje, mediji kao jedno od sredstava kojim se ostvaruje svijest kod ljudi mnogo mogu da učine kako u obavještavanju samih „pravno nevidljivih lica“, tako i podizanju svijesti kod svih lica koji žive u Srbiji o tome da niko nije manje vrijedan i da svi moraju da imaju jednaka prava. Samo tim može da se utiče na samu vlast da mnogo više ulaže u razvoj zakonodavstva i samu primjenu u ovom problemu.